Zvonimir Radolović (* 1948)

RADOLOVIĆ ZVONIMIR

Radolović Zvonimir rođen je u Marčani 1948. Otac mu se zvao Alojz a majka Jela Škoravić iz Šiberja. Njezin otac bio je glavni za kamenolome na tom području. Bilo ih je četvero u familiji, još dva brata i sestra. Otac je radio kao rudar a mama je bila kućanica. U doba Italije promjenili su im prezime u Radoli. U školu je išao u Marčani, koja je u to vrijeme bila na glavnoj piazzi. Srednju školu završio je u Puli. Volio je kao mali igrati nogomet, ali često nije mogao zbog škole ili drugih obaveza. Neko vrijeme je proveo u brodogradilištu Uljanik, a živo pamti jedno ljeto kad je radio na drobilici kamenja- frantoju. Sijeća se da je tada na području Kavrana usitnjavao kamenje s Velike gromače koja je zapravo bila ilirsko groblje. U Italiju je bježao čisto zbog avanturizma. Prvi put je pobjegao 1966. kada je dobio dvadeset dana zatvora zbog bježanja. Sijeća se da je granicu prešao između Ankarana i Škofije te da je autobusom došao do Kopra, a cijelu noć je pješačio do granice. Nakon što su prešli granicu kod Trsta probudili su se ujutro na groblju, zatim su se otišli prijaviti u Padriciano gdje je bio ured za izbjeglice. Budući da je bio maloljetan talijani su ga vratili, nisu ga htjeli primiti. U Kopru je završio na sudu, ali tad je već napunio 18 godina tako da je dobio dvadeset dana zatvora. Sproveli su ga prvo u zatvor u Rijeku, poznatijem kao Via Roma, zatim u Pulu. U autobusu je imao policajca koji ga je pratio. Sjeća se da je imao lisice na rukama. U autobusu je susreo sestričnu koja je zamolila policajca da joj dozvoli da mu uzme prljavu robu. S policjacem se dogovorio da neće bježati, te da mu skine lisičine dok budu prolazili po Puli. Kako je prolazi po gradskom Korzu, glavnom sakupljalištu mladih, mnogi znalci su ga zaustavljali i pitali gdje ide. On bi im odgovarao u zatvor, a milicioner je bio iza njega. U pulskom zatvoru je proveo osamnaest dana, nisu ga maltretirali, neki od čuvara su ga i poznavali jer je igrao nogomet, tako da je cijelo vrijeme proveo pričajući o nogometu. Radio je na kamionu koji je sakupljao pomije za hraniti svinje. U Valbandonu je radio jedan kavranac koji ga je poznavao te kada bi došao da pokupi otpatke on bi mu dao ručak. Tako da je jeo puno i dobro. U zatvoru je bila hrana loša, sijeća se da mu je sestra donosila napolitanke. Zapravo, bilo mu je drago da je prošao i to iskustvo. Prve večeri jedan osuđenik na višegodišnju kaznu mu je prijetio „večers ćeš zgoriti“ na to mu je ovaj odgovorio „ma češ i ti“. Zatvorenik se povukao i rekao mu ma samo sam se šalio, sve u redu. Nakon što je izašao, otac je u jednom razgovoru rekao da je jako jako razočaran u njega. Rekao mu je: Ti si prvi Radolović od našeg roda koji je bio u zatvoru. Radio je još nekoliko mjeseci na drobilici kamenja i ubrzo je došao zakon da svi mogu dobiti pasoš. Čim je dobio pasoš otišao je u Trst, nakon Trsta u Genovu. Iz Genove je otišao u Nicu gdje je proveo nekoliko mjeseci, zatim se seli u sjevernu Francusku, na granicu s Belgijom, gdje se zapošljava u automobilskoj industriji. Tamo ostaje do penzije, a povremeno se vraća u Marčanu na godišnji odmor.