Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Amalija Gržetić (* 1927)

• rođena u Zarečju 1927.

• završila pet razreda talijanske osnovne škole

• uhićena 16. svibnja 1944.

• otac nastradao u Dachau

• provela vrijeme u zatvoru Corroneo (Trst)

• koncentracijski logor Auschwitz i Ravensbruck

• radi u tvornici bombi u Eberswaldeu blizu Berlina

• oslobodili je Rusi

• povratka kući spasila život logorašici

• vratila se kući u listopadu 1945.

• poslije rata pomagala u obnovi Istre

Amalija Gržetić rođena je 25 rujna 1927. u Zarečju blizu Pazina. Otac joj se zvao Jure Gabrielić, a majka Marija Gabrielić Putinja. Imala je još šest braće i sestara. Otac joj je bio zidar, a majka se bavila obradom zemlje i uzgojem nekoliko krava. Završila je pet razreda talijanske škole. U njezinom kraju tijekom 30-ih godina 20. stoljeća vladala je neimaština. U njezinoj obitelji živjelo se mrvicu bolje zbog očevog posla. Svakodnevno su u Pazin nosili dvanaestak litara mlijeka. U pet bi se ustala, pobrinula se za krave, a u osam bi već bila u školi. Poslije škole išla bi kopati, čuvati krave i sve ostalo što je trebalo. U selu su struju dobili 1948. godine, a radio nitko nije imao. Karabinjeri su bili u Pazinu, a fašista je bilo u selu. Neki su odlazili u fašiste samo kako bi selo mirnije živjelo. Njezin otac bio je u austrijskoj vojsci i bio je pozvan u talijansku 1941., ali je i brzo vraćen. Bio je poslan u Kalabriju gdje ljudi uopće nisu znali gdje se nalazi Istra. Tako je ispričao njezin otac po povratku kući. U vrijeme fašističke vlasti u njezinu selu mijenjala su se prezimena (njezina obitelj postala Gabrielli, njezino krsno ime Ljuba postalo je Amalia), porezi su bila na sve. Rakija se nije pekla u selu već na brdima sve dok ih Financa nije uhapsila. Fašisti su zabranili sve škole osim na talijanskom jeziku, za razliku od prijašnje austrijske vlasti kad se moglo pohađati školu na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Nakon kapitulacije Italije, 1943., situacija je postala još gora. U Pazinu su bila poznata tri, četiri zloglasna fašista. Kasnije se Talijanima nije osvećivalo, već samo fašistima koji su mučili i ubijali. Kad su u Istru došli Nijemci, među njima je bilo i ustaša. Osam dana nakon kapitulacije Italije u selo su došli Nijemci i fašisti s listama i selektirali ljude, neke su i ubili. Njezinog oca su odveli u kaštel u Pazin. Vratio se kući jer ga je tamo prepoznao jedan fašist kojemu je zidao kuću, dok su ostale poslali u logor. U sljedećim selekcijama njezin otac je završio u logoru Dachau. Istaknula je da se znalo tko je u selu izdao. Taj čovjek koji je izdao je nakon rata bio u Lepoglavi deset godina i kad se vratio nastavio je živjeti u selu. Dana 16. rujna 1944. cijelo selo su opkolili Nijemci i došli su s listama. Iako Amalija Gržetić nije bila na listi, uhićena je i odvedena na ispitivanje u zatvor u kaštel u Pazin. Istoga dana i njezinog oca su odveli. U zatvoru nju nisu puno tukli dok oca jesu. Na ispitivanju su im postavljana pitanja u vezi partizana. U kaštelu u Pazinu bila je 25 dana, a onda su ih vozili u Trst. Žene su odvozili u Auschwitz, muškarce u Dachau. U Coroneu u Trstu vidjela je egzekucije. Kada su odlazili iz Trsta prema Auschwitzu cijelim su putem pjevali jednu pjesmu, niti straža ih nije uspjela ušutkati. Od Coronea putovali su četiri dana, nigdje se nisu zaustavljali. Za jesti su dobili jednu juhu i četiri sendviča. U vlaku nije bilo Židova već samo ljudi iz Istre. S ostalim logorašima uspijevala se sporazumijevat, naučila je nešto riječi iz drugih jezika. U dijelu logora gdje je ona bila najviše je ljudi bilo iz Istre, Primorja, Slovenije i Italije, a bilo je i Francuskinja, Poljakinja i Ukrajinki. U logoru dan bi započeo ustajanjem u tri ujutro, onda u grupama od pet osoba išli bi na „radno mjesto“. Dobili bi crvu vodu, kao nekakvu kavu, komad kruha i malo maslaca, za ručak bi bila nekakvo varivo, pretežno od mrkve, koje se jelo iz zajedničke posude (nisu imali žlica i tanjura). Bilo je puno bolesti, malarija, žutica… voda je bila blatnjava, nije bilo sapuna, velika ne-higijena. Nedjeljom su imali neradni dan. Na odjelima, na lijevoj ruci imali su trokut, dok su kradljivica, prostitutke, ubojice imali druge oznake – kvadrate, krugove… U dijelu loga u kojem se nalazila čuvale su ih SS postrojbe. Radili su eksperimente na ljudima. Židove su dovozili vagonima pa bi ih strijeljali, ali ne i učene i one koji su znali njemački. U logoru je bilo nekoliko krematorija, a kad su rusi bili bluzi ljude bi i zakopavali. Tijekom boravka u Auschwitzu bila je 8 dana u nekakvoj ambulanti zbog visoke temperature. Nikada se nije uplašila za život jer je vjerovala da se nikada neće vratiti kući. Nakon dva mjeseca boravka u Auschwitzu prebačena je u Ravensbrück da bi potom prebačena Eberswalde.Nikad im nitko nije rekao kuda će ići. U Eberswaldeu bilo je šest baraka, pretežito su logorašice bile Primorke, Slovenke, Talijanke i Poljakinje. Radile su se bombe. Za razliku od Auschwitza i Ravensbrücka Eberswalde je izgledao kao raj. Poljakinje su jedine dobivale nekakve pakete i nisu bile dobronamjerne za razliku od drugih logorašica. Međusobno se nije smjelo razgovarati. Jedna je Ukrajinka vidjela brata te je nešto doviknula pa su ju kaznili, najprije strujom da bi ju u konačnici strijeljali. Talijani su noću popravljali strojeve, nisu smjeli s njima razgovarati, ali bi im (Talijani) na strojevima ostavljali za jesti i novine. Rusi su ih oslobodili 2. svibnja 1945. Od crvenog križa dobili su paket pomoći koji su bili Amerikanci poslali. Amalija Gržetić je tada imala oko 30 kilograma. Spasila je Anu Kocijan dajući joj disanje usta na usta. Spašena Ana Kocijan kasnije je postala majka i baka. U Villachu je bila jedno dva mjeseca, rusi im dosta pomogli s hranom, ali bi i one pomagale „ono što smo pojele, to bi i zaslužile, uvijek smo nešto radile“. Nakon oslobođenja prošla je dosta logora prije dolaska kući. Vlakom su došli do Subotice u veliku vojarnu, tamo su bili 20 dana u karanteni, oprali ih, a ljudi bi im nosili kruha. U Subotici su im napravili dokumente. Problem je bio sporazumijevanje jer su bivše logorašice iz Istre znale samo talijanski i istarski dijalekt. Kući je došla 19. listopada 1945. gdje ju je dočekala majka sa sestrama. Dva dana nakon nje, kući je došao brat iz partizana. Za oca nikad nisu čuli kao i za trojicu muškaraca koji su odvedeni isti dan kao i ona. Nakon osam dana odveli su ih u Pazin na liječnički pregled i dali im nekakav lijek. Dosta je ljudi obolijevalo od plućnih bolesti. Nakon rata pomagali su sumještanima jer ih je dosta poginulo u ratu ili su stradali u logorima. Kasnije se udala, ima troje djece, a radila je u Hotelu Istra i školi u Pazinu.