Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Ivan Crnčić (* 1928)

• rođen 23. prvoga 1928 godine u Šoli, otok Krk

• 1940-te. član partizanskog pokreta, osigurava robu i puteve na otoku, nosi poštu

• 1960. ostavlja poljoprivredu, postaje vozač u Tiha Šola, gdje postaje šef radničkog saveza

• 1960-te dvije godine je rukovodilac tvrtke zbog optužbe protiv direktora

• 1985. zaposlen u Autotransu

• 1998. prestaje biti član predsjedničkog odbora udruge Antifašista na Krku

• 2000. umirovljenje

Rođen u Šoli, porijeklom je iz Polja i Hlape. Tamo je preveo većinu života od rođenja 1928. godine, od čega ratno vrijeme u glavnom u Hlapi. Tamo je bilo samo dvadeset pet kuća, do oko 80. stanovnika. Iz Polja je njegov otac, iz Hlape majka. Nije imao ni brata, ni sestru. Majka ga je odgojila s njegovim djedom. Otac 27 godina je radio u Montevideu, u Urugvaju. Radio kao poslovođa na gradilištu. Jako rijetko je slao novac, kao što je dolazio. Završio prvo šest razreda u školi u Dobrinj, a nakon toga još dvije godine. Kako kaže „do osmog razreda smo polagali ispite“.

U selu njegova obitelj je uzgajala ovce, volove, imala kukuruz, pšenicu, krumpir i veliki vinograd. To je bio glavni izvor novca. Vino je kupovalo cijelo selo, u nedjelju i deset litara, jer se nje pio za kuglanje, kartanje i druge zabave. On se družio se s mladima iz sela. Stalno se vraća na priču, da je to bilo malo mjesto, prijateljsko i da nikad nitko nije izdao nikoga prije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon.

U vrijeme rata Ivan Crnčić je postao član narodnooslobodilačke borbe, jako je bio mlad i nije imao ni 16. godina. Nije ratovao, nego bavio se vožnjom, umetanjem u bunkere, zaštitom robe i tako dalje. Roba, najčešće hrana, rijetko oružje ili nešto drugo, dolazilo brodićem iz Visa na obalu između Punta i Stare Baške. Tamo muškarci i žene stavljali stvari na kola. Važno spomenuti da konje nisu imale potkove, što znači da na bijeloj, makadamskoj cesti, se ta konja čulo. U šumi dalje čekao je među drugima i Crnčić. Tamo su prekrcavali robu na vozila s volovima. Zbog njemačkog garnizona išli su putićem preko Vrbovskog polja, a ne cestom prema Vrbniku. Poslije nisu išli kroz Risiku, nego preko selo Paprata i u pravcu Gostinjca. „I tako smo dolazili u selo Hlapa. A kad smo dolazili u selo Hlapa smo išli do samog bunkera.“ Bunkera u selu je bilo tri. Sve stvari su tamo nosili oni dečki koji su ostali u selu i nisu drugima, sigurno iz drugih mjesta, dozvoljavali gledat gdje su ta bunkera. Dva od njih to su bile stare cisterne za vodu, pripremljene tako, da u nje ne ulazi više voda. Treći je bio u zemlji.

Sve to je kontrolirao šef lokalnog Kotarskog odbora NOB-a, koji je bio iz Hlape. Kod njega su svi dolazili, iz cijelog Krka. U vrijeme sastanka kod predsjednika svjedok je bio jedan od stražara s puškom. Stavljali, kako kaže, svaki put dvojicu, ali s mladim i nekog starog, koji je bio u vojsci. Osim toga Ivan Crnčić je držao pušku najčešće gledajući puteve, kad su ljudi prebacivali robu iz vozova na brodić, koji je išao prema kopnu.

Iz Hlape u ratište je otišao 12 mladića, a u selu ostalo 13, među njima i Crnčić. Dio se nije vratio, neki su bili ranjeni. Među tima koji su poginuli je bio rođak svjedoka. Taj je poginuo na Krku, jer njegova četa je čekala Nijemce pokraj Malinske, tamo su na njih počeli pucat, i tamo je poginuo. A brat tog rođaka je bio ranjen na ratištu.

Kako kaže Crnčić jednom Nijemci su stavili vatru u njegovu obiteljsku kuću. To se dogodilo kad su morali stavit u svoj podrum hranu koju su donijeli partizani nakon uzimanja Nijemcima iz broda. Nijemce su zarobili, a robu su uzeli, ali to je bilo je previše stvari za bunkere. Nakon toga Nijemce su došli u selo. Otkrili su jedan od podruma u kući kad su dan ranije našli suhe smokve u domu. Uzeli tu cijelu hranu iz tog skladišta, a bilo je toga toliko da su njima kola nisu htjele tog dignut. Pa je jedan od ljudi uzeo svoje krave . Sretno da su samo daske nad prostorom, gdje je bilo skladište, izgorile, kad su Nijemci dan kasnije došli zapalit kuću i brzo otišli. Magarac kojeg su Nijemci uzeli, staviti na njega ovna, vratio se u Hlapu par dana poslije. Jer nisu zatvorili njemu vrata od ograde. A njegova obitelj je opet nastavila suradnju i prebacivala hranu.

Svjedok navodi da većina Krka je bila s partizanima. Pogotovo sela, kao njegovo. U ostalim je bilo miješano, navodi par puta. U Polju je bio jedan ustaša, kojeg su partizani odveli i nestao je. U Puntu spomenuo da je bilo „puno četnika“, ali sigurno to je riječ o ustašama. Za svoje selo, Hlapu, ponavlja da su svi bili tamo složni. I radili za partizane. Na pitanje „Kad ste spavali?“, smije se, jer nikako nisu imali vremena. U dan su radili na polju, u noći za partizanski pokret. Osim očuvanja partizanske robe, Crnčić je nosio i pošto između Baške i Punta, jednom je bio i na brodu.

Sjeća se kao 1944. u Dobrinj su ušli Nijemci. I oni u Hlapi su vidjeli da dolaze Nijemci, pa se čulo u selu „Nijemci idu, Nijemci“. U Dobrinju zbog prosvjeda srušili su zvonik, školu, tri dečka su ubili, jednog, su odveli u logor, gdje je poginuo. Do dan danas ima tamo ploče, koje spomenu što se dogodilo i kako je zvonik obnovljen 1984.

Rat se završio, kako priča svjedok, kad „su partizani došli u Vrbnik“. Bilo je radosti, pića, hrane. S kolegama je nakon toga otišao u grad Krk. Osim tog jednog mjesta, kaže da nije bilo velikog pucanja. Jedino u Krku je bila neka bitka. I tada je vidio leševe, još dva, tri dana nakon oslobođenja glavnog grada otoka. Ali to u tom gradu se najviše slavio, da je kraj rata.

Nakon rata Crnčić je preuzeo rodbinsku farmu. Sada na zemljištu su u glavnom masline.  Otac se njemu vratio 1959, a godinu kasnije Ivan postaje vozač. Jedino važno što Crnčić spomena je da otac doveo iz Trsta auto u selo. Zato Ivan je položio ispit, ne samo na auto, ali i na kamion i na autobus. Prvo radio kao vozač u poduzetništvu Tiha Šilo, kojeg je jedan od osnivača. Tamo je bio predsjednik radničkog saveza. Kad je postala optužba protiv direktora zbog korupcije, Crnčić je postao rukovodilac, dokad nije završilo suđenje. Nakon problema te tvrtke je prošao u Autotrans. Postaje vozač autobusa i tamo radi do penzije, do 2000 godine.

Dolazak HDZ-a na vlast 1990. je za njega vrijeme kad su propale poljoprivredne zadruge, jer teško bilo hranit svih članova. U to se vrijeme raspala malo i antifašistička udruga. Međutim nije došlo do srušenja velikog broja ploča. I dalje su na svom mjestu, kao u Dobrinju. Kod antifašističke udruge je radio do 1998., kad je shvatio da je prestar za to. Za njega Vlada od devedesete ne poštuje više antifašiste, ni Jugoslaviju, za vrijeme koje dobio je kuću bez kredita, što sada ne može se zamislit. Mogao bit da nemaš novca, ali ljudi su znali i vidjeli da radiš i oni dođu, kad ćeš imat. Svi sebi pomagali, zajedno kopali vinograde, gradili i obnavljali ceste. „I tako mi život. Koliko ja znam.“ – kaže.