Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Stanislav Vale (* 1930)

• rođen u Raklju 1930.

• preživio rat

• radio za Nijemce zajedno s ocem

• nakon rata obitelj mu je otišla za Italiju

• ostao s ženom ali u studenom 1954.g. pobjegao čamcem

• jedva preživjeli nemirno more

• vratio se nakon dvije godine jer mu je žena ostala

• nakon toga zajedno odlaze u Trst gdje i danas žive

VALE STANISLAV

 Vale Stanisalv rođen je 23.04.1930. u Raklju. Otac mu se zvao Josip i Marija. Otac se rodio 1900., a majka 1899. Oboje su bili u progonstvo u Moravskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata. Imali su osmero djece. Bilo ih je šestero braće i dvije sestre. Stanislav je bio u sredini, ni najmlađi ni najstariji. Otac je radio u Koromačnu u tvornici cementa, a u slobodno vrijeme bavio se ribolovom na istočnoj obali Istre, i kao mnogi u to vrijeme lovio je na dinamit. Znao bi uhvatiti pun brod ribe, koju je majka prodavala po selima. Živjeli su na Bolovanu, majka je kuhala za njih desetero. Svi su morali pomagati i raditi u obitelji kao otac. Jedan brat je plovio, i obišao je cjeli svijet. Ostali braće i sestre su umrli, osim brata koji živi u Berlinu i sestre koja živi u Mofalconeu. U obitelji su svi pričali Rakljanski, i znali su pričati talijanski. Išao je u osnovnu školu u Raklju, ali mu nije baš išlo. Nije bio baš uspiješen, i više puta je ponavljao prvi razred. Mjesto je tada imalo petstotinjak stanovnika, nije bilo struje, a za rasvijetu su koristili voštane svijeće. Sijeća se da su mu carabinjeri ganjali koze jer nisu imali za platiti porez. Kaže da ih je kao mali jurio s pirunom da mu ostave koze na miru. U mjestu je postojala stanica za carabinjere, a fašisti su najčešće bili iz Pule i iz Fažane. Prisjeća se da je najbogatiji rakljanac bio Jakopuco Percan. Svake nedjelje je išao u crkvu. Budući da su bili jako siromašni, otišao je služiti kod jednog gospodara u Šegotiće i na taj  način pomogao obitelji jer im nije bio na teret. U Šegotićima je čuvao ovce. Kad su došli njemci u Šegotiće, njegovog su gospodara koji je bio bez noge odveli u logor i više se nije vratio. Prezivao se Šegota. On je pomogao partizanima jer je otrčao u šumu obavijestiti Tone Majora da se skloni na vrijeme. Njemci nezadovoljni što nisu uhvatili partizane obećali su da će doći zapaliti kuću njegovog gospodara. Naravno ovce su im otjerali i uzeli hranu i pustili su ih da izvade hranu iz kuća. On je promatrao sa trećeg kata cijeli taj događaj, kakko njemci otimaju stvari i maltretiraju žene, kako se vatra počela širiti tako se on u panici bosonog, bez gaća, bacio s kuće na smokvu i pao na snijeg. Potrčao je preko polja i skriva se pod pokom sijena. Njemci su ga našli ali mu nisu ništa napravili. Cjelo selo su zapalili, a partizani su uspijeli pobjeći preko brda. Vidio je kako pucaju na njih. On se spasio trčeći među kravama. Bilo je to u zimu 1944. godine. Njegova obitelj ga je uzela natrag i sklonili su ga u Pulu. Tu je zajedno s ocem radio za njemce, bunkere i rovove za obranu grada. Živjeli su na Stoji, i doživio je i bombardiranje grada od strane saveznika. Sijeća se da je bio vani s biciklom kad su bombe počele padati. Sklonio se u jednu kuću, a bomba je pala pravo pred vrata te kuće. Na svu sreću nije eksplodirala tako da su ostali živi. Kako se približavao kraj rata, otac je htio otići u Italiju. Godine 1945. radio je u Puli, na poslu su im kuhali žuf palentu, s hranom je bio zadovoljan, a posebno se sjeća crnog kruha. Danas ga ne bi nikada jeo. Sijeća se da ih je bilo oko sedamdesetak koji su radili za njemce. Nisu bili gladni, njemci su bili isti prema svima. Imali su iste plaće. Kraj rata je bio vrlo težak. Sijeća se da su englezi bacali škatulete hrane po Proštini da se prehrane. Po noći su partizani počeli uzimati ljude, one koji su bili špije. Više se nisu vraćali. Finili bi u jami koja je bila u blizini Raklja, a zvala se Golobinčina. Bilo ga je strah za svoje, da ne bi netko mislio da su oni špijuni. Otišao je vidjeti jamu i naišao na tragove borbe. Oko jame je bilo krvi i kose s glave kao da su se volovi borili.

Kad je Pula oslobođena on i otac su radili pod englezima. Neki su željeli otići u Italiju i bila je mogućnost  tko želi ići da ide, da ih se pusti kao ezule. Njegov otac i familija optirali su, a on je ostao još devet godina. Imao je odličan posao, radio je kao mesar. Živio je na Valkanama, u crvenoj vili u pineti. Nagovarali su ga, svi su otišli, otiđi i ti. I tako je prvi put pobjegao da vidi kako je. On i još osmero njih pobjegli su s barkom s Punte Verude po vrlo lošem vremenu novembra mjeseca. Na Verudu je došao na noge, čekali su ga privezani uz obalu. Bila je kiša i veliki valovi. Barka je iamla motor, vesla i kormilo, a na mjestu s kojeg je otišao danas je veliki restoran. To je bilo 4. Novembra 1955. Prije toga radio je u mesoprometu kod Doma JNA na piazzi Dante Alighieri. Oženio se 1954. Radio je u klaonici na Valkanama, na tržnici, a i klao je po kućama u Puli. Njegova obitelj bila je u Mofalconeu. On je pobjegao pa se vratio jer mu je žena ostala ovdje. Plovili su od petka do nedjelje i izgubili su se. U nedjelju predjutro vidjeli su svijetlo koje ide prema njima. Bili su vrlo uplašeni. Žene i djeca su plakali, a jedan koji je bio s njima po imenu Gabre ih je hrabrio. Kad su vidjeli svijetlo, upitali su se šta je to. On je svoju jaknu natopio benzinom, zavezao za veslo i zapalio. U međuvremenu zapalio se cjeli brod, budući da je benzin iscurio po palubi, tako da su im se svima zapalile obrve i kosa. Od straha su se svi bacili u more. Jedva su nekako ugasili požar. Svjetlo u daljini bio je ribarski brod koji ih je došao pokupiti. Kad su došli blizu pitali su tko ste? Odgovorili su: mi smo izbjeglice iz Pule, želimo u Italiju. Ukrcali su prvo žene i djecu pa onda i njih. Pitali su ih gdje će, oni su rekli u Veneciju. Mi idemo za Chioggu, i tako su ih poveli sa sobom. Najeli su ih i nahranili. Pili su kavu, mlijeko i jeli paštašutu. Kad su ih doveli u Chioggu čekala ih je policija koja ih je odvela u hotel. U hotelu je bio čak i jedan muzičar koji im je svirao da ih razveseli. Nakon par dana, smješteni su u izbjeglički kamp u Udinama. Budući da je imao familiju u Mofalconeu, oni su garantirali za njega, brzo je našao posao i radio pune dvije godine. Cijelo vrijeme mislio je na ženu u Puli i nadao se da će je jugoslavenske vlasti pustiti i da će dobiti pasoš. Kad mu ženu nisu puštali odlučio je da će pobjeći nazad. Prije nego što je krenuo u Jugoslaviju otišao je do konzula u Trst raspitati se da li će završiti u zatvoru. Kad su ga pitali zašto se vraća odgovorio je radi familije. Granicu je prešao u Sežani vlakom, graničari su ga zaustavili i rekli mu da mora ići u Ljubljanu na ispitivanje. U Divači je čekao vlak za Ljubljanu gdje je susreo još neke bjegunce koji su mu savjetovali da se uputi prvo u Pulu pozdravi rodbinu jer da ga na ispitivanju mogu zadržati tko zna koliko dana. Skoro u isti čas došao je vlak koji je išao prema Puli i bez para i dokumenata uputio se kući. Ujutro oko 6 sati došao je do kuće roditelja svoje žene, a uskoro je došla i policija. Kada su pozvonili na vrata njegov punac je odgovorio da je tu, i on se pojavio pred vratima i pojasnio policiji. Bijesan, gladan i umoran, išao sam prvo doma. Radite samnom što hoćete. Ja sam obitelj morao vidjeti. Javit ću se na policiju kasnije. Njegov punac je garantirao da će ga on dovesti na policiju kasnije. Drugi dan vratio se natrag u Ljubljanu gdje su ga zadržali tri, četiri dana i pustili su ga jer nije imao nikakvih problema sa zakonom. Za njega su garantirali Bepo Škuflić, brigadir Pliško i Vareško koji su bili viđeni članovi narodne vlasti i komunističke partije s područja Pule. Stanislav Vale ostao je živjeti u Puli još desetak godina i kad su dobili pasoše on i žena prešli su u Italiju, gdje i danas žive i povremeno se vraćaju u Pulu.