Milan Sirotić

"Po noći su budili, sveke noći, budili, vani, na vratima je čekao jedan s karabačem, znate šta je to? Bič. I ko je bio mali još se i spasio ali ko je bio velik, je bija jedan samnom, gore iz Lupoglava, je bio kuhar u onom talijanskom logoru, on ih je dobio, jer oni su tukli bez veze. Tko ih je uhvatio ih je uhvatio. Ako nisi napravio krevet onda te čekalo 25 batina sa karabačom, a onda si imao još jedan ovakav stolić, tronožac, onda je trebalo primiti za noge, skakati i čučati, sve po kazni. Krevet je bio dvospratni ali širok 60 cm, dva gori, dva doli, znači, za dvoje 60 centimetri, možda nije bilo kilo slame, jedna punjava od doli, druga od zgora, to je smrdilo, ta slama je bila kao da je sameljena. Preko noći su nas odveli na kupanje po dva tri, udaljeno dvesto, tristo metara, a kupatilo se nalazilo pored krematorija. Vodili su nas gole tamo i gole nazad. Kad smo se kupali puštali su ili toplu ili hladnu vodu, ili je pekla ili je bila hladna, naizmjenice. Kad smo išli na tuširanje išli smo brzo, a kad smo se vraćali polako, da se zledimo, znam da kad sam prošao rukom po ramenu, već mi se led bio uhvatio. To je bilo svake druge, treće noći, međutim, jednom, nakon 40 dana nakon karantene došli su u logor gestapovci, i sve nas maloljetne, ne samo nas iz Buzeta, nego sve, i Slovence, sve između 18 i 20 godina su nas obrijali, i nam dali naše odijelo, donesli one vreće što su ostavili, dali naše odijelo, i su rekli ovako, prevodilac je bio Slovenac – Idete na rad u fabriku, nikome na svijetu da ne pričate gdje ste bili, šta ste radili ni kako vam je bilo."

"Jednom prilikom, po noći, uvijek govorim u Guzenu, bila je uzbuna, nestalo je svjetla, samo su se čuli ssovci, pored žice koja je išla između baraka da ne kontaktiramo. Čuli su se pucnjevi, mi smo gledali kroz prozor, jednoga koji je bio na žici vjerojatno samo da si skrati muke. Na tri, četiri metra od nas. Pao je snijeg, prekrio ga je, rastopio se i još je bio tamo. Kad se snijeg rastopio, onda su ga skinuli."