Jakov Rojnić

* 1925

  • „I sjećam se, dva puta čini mi se, smo hvatali, mi i Njemci, pilote koji su se spuštili sa padobranima. I jednom prilikom, dobio sam zadatak, ja i još jedan, da pronađemo te pilote i da pokupimo padobrane. Jer znate, su ti padobrani valjda služili da se sašije naročito za...nešto tako. I mi smo došli do sela Bateli gdje smo našli dva pilota, a ovi seljani su već uzeli, jedna fameja je već bila uzela padobrane. Ja mislim da je još netko oteo od te fameje, više puta su mi to spomenuli...Onda sam ja doša tamo, sam bio jako strog bi ih bio poubijao da mi ne daju je li.. tako je i bilo. Ja sam reka: „Vi mi morate dat, ako ne....“ A ovi imali su puno djece i njima je to koristilo, a ipak su nam dali te padobrane i mi smo ih jedva donijeli u tu komandu. I drugu noć ja mislim da je bilo, smo te pilote, ja mislim da ih je sve skupa bilo četiri, pratili do Šuba u Kavalu kod Peruški. Tamo je bila stanica engleska neka, ova radio stanica, tamo su bili imali neko svoje sjedište. Tu su dolazili po te pilote, njihove podmornice ili ne znam, njihovi brodovi. I tada smo mi poveli te te pilote tamo. I kako su završili ja ne znam. Jednom prilikom smo bili tamo isto tako, ovaj su došli njemački brodovi, pa je nastala borba između tih brodova koji su dolazili..i ovaj njemački brod je potopljen, a ovi izgleda Englezi se spasili, ovaj uzeli su te pilote.“

  • „Međutim sve do kapitulacije Italije nisu bile neke jače, veće organizacije...bio je samo jedan slučaj gdje se jedna akcija provela piljenja stupova telefonske žice, takvi su bili pozatvarani na ne znam koliko,...ali većih pritisaka nije bilo. Ali kad je Italija kapitulirala, onda je to bilo nešto što se ne može opisati. Veselje, sreća. Mlado i staro je se pokrenulo, izašlo iz kuće, veselili se, častili se...I onda je bio pokret. „Idemo oslobodit Barban, idemo oslobodit Savičentu, idemo oslobodit sve, ma sve..Masa jedna je išla nenaoružana..nismo imali nikakvo..Tako da je to bilo nešto neviđeno. Ja sam tada radio na istraživanju boksita, s onim (?), to su bili dva – tri metra dugački štap, smo bušili zemlju i pronalazili..I sjećam se kad smo saznali za kapitulaciju, svo to oruđe, to ča smo imali taj alat sve smo bacili tamo i pobjegli kući, nismo tražili plaću, ni ništa samo da idemo u borbu da se angažiramo itd. I onda vrlo brzo su bili karabinjeri razoružani, koji su bili u Barbanu, i ti narod je preuzeo vlast. Onda su se stari ljudi međusobno angažirali i odmah formirali organe koji su im bili potrebni da funkcioniraju. Tada, ja mislim, nije bilo, ili je bilo vrlo malo, ili gotovo nije bilo nikoga tko je izvana bio došao, iz Hrvatske koji bi izvana neku organizaciju uspostavio. Sami su ljudi uspostavili svoju organizaciju kako su najbolje mogli i znali.“

  • „A Rovinju smo onda hvatali prebjegle Njemce. Njemci su prodovima pokušavali (ići) proći pa nisu uspijevali i onda su..Jednom prilikom sa jednom barkom sa jednim brodićon na jedan otok se nasukali, barku su pustili, a oni su morem otplivali natrag..I tu smo ih hvatali. Dobili smo jedan zadatak da jednon barkon, jedrilicom idemo na taj otok i da pohvatamo te, ako je netko na otoku. Između Rovinja i te..tog otoka, ne sjećam se kako se zove, naišli smo na jednu, ja mislim da je bio torpedni čamac. Mali torpedni čamac tktktktkt je bio u motu, je funkcionirao. A tamo dalje od toga motora toga čamca je bio Njemac vjerojatno je imao na sebi, mislim da je mrtav, imao na sebi onu za spas kako se zove?“ „Ovaj..prsluk.“ „Prsluk, za plivanje.“ „Da, da, da.“ „Da ga drži na moru. I netko: „Daj uzmi mu!“ Tamo su ribari počeli vikat da se taj brod, taj brodić koji je tu plivao..da ga privučemo za barku. A netko je bio među njima valjda..ovaj..pametniji pa je reka: „Čuvajte, to može biti minirano.“ To je vjerojatno neki torpedni čamac. Samo jedan mornar je moga biti unutra. I mi smo pustili to i išli dalje, a nakon nekoliko vremena, to je bilo blizu obale, došao valjda taj...(čamac) čamac do obale i tu je eksplodirao. Da smo ga odlučili uzeti bi nas bilo rasulo u zrak.“

  • Celé nahrávky
  • 1

    Pula, 08.08.2015

    (audio)
    délka: 
    nahrávka pořízena v rámci projektu Testimonies of Istrian survivors
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

...nismo tražili plaću, ni ništa, samo da idemo u borbu, da se angažiramo...

predaja Njemaca na Muzilu
predaja Njemaca na Muzilu
zdroj: Povijesni i pomorski muzej Istre

Jakov Rojnić rođen je 1925. godine u malenom istarskom selu Kovačići. Otac Paškvalin i majka Foška (rođena Draguzet) imali su dvanaestero djece od kojih je desetoro preživjelo. Obitelj je bila siromašna i majka je šivala odjeću susjedima kako bi prehranila obitelj. Otac je bio veteran Prvog svjetskog rata. Tijekom talijanske vlasti u Istri, njegovo prezime promijenjeno je u Roini. Talijansku osnovnu školu završio je u Petehima. Školu nije volio i radije je pomagao roditeljima u poljoprivredi. U njegovom kraju, ljudi su za partizane saznali kroz priče u rudniku Raši u kojem je i sam radio na istraživanju boksita. Nakon kapitulacije Italije otišli su kućama i pridružili se partizanima. Jakov je krenuo u organizaciju partizanskih jedinica. Njegova grupa došla je u Žminj neposredno prije njemačkog bombardiranja. Morali su se skrivati, a većih žrtava nije bilo. Tada je prvi put uzeo oružje u ruke. Tijekom rata prošao je kroz gotovo cijelu Istru, bio je ranjen u nogu, a tri njegova brata poginula su u ratu. Tijekom rata izvršavao je nekoliko opasnih zadataka poput postavljanja zasjeda na putevima, spašavanja savezničkih pilota i suboraca. Završetak rata dočekao je u Rovinju nakon čega je dobio zadatak čuvanja njemačkih zarobljenika. Njegova grupa prebacila je zarobljenike iz Pule u Rijeku.  Pridružio se policiji, radio je kao policijski komesar u Motovunu. Uskoro je završio policijski tečaj nakon čega je radio na jugoslavensko - talijanskoj granici sa zadatkom sprječavanja krijumčarenja. U Puli je nekoliko godina radio i kao direktor nekoliko različitih poduzeća.