Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Žarko Puhovski (* 1946)

• rođen 15.12.1946. u Zagrebu

• završio osnovnu i srednju školu u Zagrebu

• studirao filozofiju u Njemačkoj

• predavao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

• predavao u inozemstvu

• jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu

• predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava

• javni zagovarač REKOM-a u Hrvatskoj

Žarko Puhovski rođen je 15. prosinca 1946. u Zagrebu. Do umirovljenja je bio nastavnik, asistent, a onda professor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za filozofiju. Predavao je filozofiju i politiku, politiku i etiku i druge praktičke filozofijske discipline. Predavao je i u inozemstvu, nekoliko godina vodio je postdiplomski studij Mirovnih studija u Austriji nekoliko godina. Uz boravke u inozemstvu, živio je u Zagrebu gdje i danas živi.

Njegov otac je iz obitelji poljskog porijekla. Za djeda po ocu, Josipa, kaže da “kad bi se malo napio, smatrao bi se Poljakom, ali zapravo to više nije bio”. Baka po ocu, Josipa, bila je jedina Hrvatica od sva četiri djeda i baka. Njegova druga baka bila je mađarska Židovka, rođena u Budimpešti koja je došla u Zagreb jako mlada kao studentica klavira i udala se za njegovog djeda Jozefa koji je bio Albanac katolik iz okoline Dubrovnika. Baka iz Mađarske je po legendi bila prva žena u Zagrebu koja je znala engleski. Govorila je i francuski, njemački i mađarski. Putovala je sa svojem mužem koji je bio funkcionar Zagrebačke banke te je osnivao podružnice. Zbog toga je jedna tetka Žarka Puhovskog rođena u Cetinju, druga u Rijeci, a njegova majka u Novom Sadu gdje je njegov djed osnivao podružnice.

U vrijeme kad su žene uglavnom radile u kući ili po kućama, njegova je baka iz Mađarske davala lekcije klavira privatnim učenicima i učenicama. Ona je u velikoj mjeri i odgojila Žarka I njegovog brata jer su njegovi majka i otac nakon Drugog svjetskog rata radili.

O vremenu prije Drugog svjetskog rata pričali su mu njegovi roditelji. Za njih je to bilo u osnovi lijepo vrijeme kad su se upoznali u organizaciji „Trezvena mladež“. Bili su ljevičarski nastrojeni. Familija njegovog oca bila je “dosta nacionalistički orijentirana”. Od bake pamti priče o tome kakav je bio život u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata. Ona mu je pričala o kulturnom životu u gradu, objašnjavajući gdje su se skupljali mladi dečki nakon predstave kako bi dočekali baletne korisnice s cvijećem. Za svoju obitelj kaže da su često trebali mijenjati stanove I da nisu imali puno sredstava, ali su imali “aspiraciju kazališnog života, čitanja knjiga i kulturnog života”.

Žarko Puhovski kaže da je odgajan prije svega kao Zagrepčanin: “Ja sam znao da postoje oni koji su u Splitu i navijaju za Hajduk koji su drugačiji od nas i oni koji su u Beogradu i navijaju za Zvezdu. Ali, recimo, ja dugo vrijeme nisam znao da imam Srpkinju ili Srba u razredu.” Njegova baka mu je pričala o Budimpešti kao o centru odmah do Pariza i Beča te kad je 1964. kao sportaš otišao u Budimpeštu, ostao je zaprepašten gradom koji je njemu pored Zagreba izgledao „potpuno fucano, potpuno propalo“. Unutar obitelji bilo je napetosti između bogatijih i siromašnijih članova šire familije te je Žarko odgajan u duhu prošlih vremena: “Znali smo što se mora, što se smije, što se ne smije. Nikad smeđe nakon 18:00h, nikad crno prije 18:00h… I sve takve stvari - tko gdje kako sjedi. To su stvari koje smo učili, potpuno nepotrebne naravno.“

Iako je obitelj Puhovski izgubila 14 članova obitelji u Drugom svjetskom ratu, o tom periodu se unutar obitelji uvijek pričalo uz anegdote i tragikomičnost koja je obilježila sjećanja Žarka Puhovskog na rat. Tema o kojoj se ozbiljno pričalo bio je prezir s kojem su partizani nakon rata gledali na ilegalce koji su ostali u Zagrebu. Tako se Žarko Puhovski sjeća i šala na računu ustašama i nijemcima, i nevjerice svoje mame kada joj je nakon rata bilo rečeno da bi se priključila komunističkoj partiji trebali bi naučiti psovati. O ratu nije slušao krvavih priča nego tragikomičnih.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata otac i stric Žarka Puhovskog bili su istovremeno u logoru Jasenovac. Otac je 1941. godini sudjelovao u paljenju stadiona na Maksimiru te su obojica pomagali komunističko-partizanskom pokretu. Otac i stric su kasnije oslobođeni, a otac uglavnom nije htio pričati o svom iskustvu u logoru. O tome je pričao njegov stric Đuro Puhovski koji je prepričavao kako su se njihovi prijatelji i poznanici hrabro držali u logoru, nikad nisu pričali o onima koji su teško podnosili zatvoreništvo.

Žarko Puhovski prisjeća se jedne od priča u kojoj nije bilo mjesta za šalu: “…logor je bio u razne dijelove podijeljen. Bili su ovi Hrvati koji su uglavnom bili komunisti, sumnjivi komunisti i tako dalje, Srbi, Židovi i tako dalje, romski dio je bio odvojen… kad se ispostavilo da Srbi i Židovi dobivaju više hrane nego Hrvati. I onda je netko od njih rekao „Dobro, zaboga, sad imamo u našoj državi... opet Hrvati su najlošije prošli!“ Da bi nakon nekog vremena shvatili da oni koje vide preko žice su stalno drugi, to jest da su Hrvate držali u zatvoru i uglavnom ih nisu ubijali osim u posebnim prilikama… Dok su na ovoj drugoj strani...  se mijenjala populacija, kako bi se to demografski reklo, pa su ih onda očito malo bolje hranili da ih zadrže mirnima dok s njima ne obave ono što su s njima imali želju obaviti. I on je isto naravno shvatio nakon nekog vremena… bilo im je teško i neugodno.“ Žarko Puhovski se sjeća se da je trebalo puno vremena da se u obitelji počinje pričati o tome tko je izdao njegovog oca i strica te da je njegova majka progovorila o tome kad je on već bio u gimnaziji.

Druga priča vezana uz logor je bila ta o čovjeku koji je  organizirao prvu partizansku radiostanicu u Zagrebu. Kad je on došao u logor nagovorio je ostale zatvorenike da moraju napraviti svoju radiostanicu. Iako su mu ostali rekli da je lud, on je komad po komad, šaraf po šaraf skupljao dijelove za radiostanicu: “I onda su rekli, da je logor trajao do 1950., možda bi on zbilja napravio radiostanicu u logoru”.

Zna da njegova teta, a poslije i njegova majka, su za vrijeme rata neko vrijeme čuvale sina od Josipa Broza Tita, Aleksandra Miša. Tako je i Žarko Puhovski zapravo dobio svoje ime: “Poslije rata je došao sin drug Žarko da zahvali u ime Tite pa sam onda ja dobio ime po njemu jer moj otac kao pravi hrvatski vatrogasac je zapravo htio da se ja zovem Vatroslav, to mu se učinilo odgovarajućim. Meni se to danas čini groznim, ali valjda bih se navikao kroz ove godine… A onda se kao kompromis i kako je on došao, se činilo zgodnim, ako beba bude dečko jer tad se to naravno nije moglo znati, da dobije ime Žarko.”

Kad je riječ o tome kako se u obitelji pričalo o Drugim svjetskim ratu, Žarko Puhovski kaže da u tim pričama nije bilo revanšizma osim prema partizanima jer oni nisu imali razumijevanja za gradskog života.

Žarko Puhovski se sjeća i priča nakon Drugog svjetskog rata vezanih uz sukob između Staljina i Tita. Sjeća se priče o tome kako su u to vrijeme profesori ruskog u Zagrebu završili na Golom otoku bez ikakvih razloga. Njegova majka je također bila prijateljica s Evom Grlić koja je isto bila zatvorenica na Golom otoku: “Tu smo bili naučili tu priču o tomu kako se u nekim vremenima zbog dvije riječi može nastradati i kako se jako mali broj ljudi uspijeva hrabro držati”

Iz obiteljskih priča sjeća se da su tijekom oslobađanja Zagreba vladali kaos i simboličko nasilje nad ostacima kulture sve do jesen 1945. godine. Sjeća se priča svoje majke koja je radila u Ministarstvu trgovine te da je tada bilo aktualno pitanje hoće li se priznavati neki dokumenti iz NDH, svjedodžbe, trgovačke dozvole i slično. Drugo sjećanje u obitelji je bilo to da je drug Bakarić zabranio ženama da idu u ured u hlačama te da su se partizanke zbunile jer je Bakarić bio autoritet i trebale su učiniti kako je on naredio.

O stradalima za vrijeme rata u obitelji se nije pričalo sentimentalno: “Jer naprosto ne može, mi nemamo taj kapacitet da za petnaestero ljudi žalimo. To je sva sreća vjerojatno, ali naprosto tu finu skalu za onog broj 3 žalim malo više nego za broj 5, a za broj 7...To naprosto nitko nema”.

Drugo od sjećanja Žarka Puhovskog vezano je uz reakcije njegovog oca i njegovog strica na spomenik žrtvama Jasenovca osmišljen od Bogdana Bogdanovića. Oni su bili zgroženi idejom da se spomenik podigne u obliku cvijeta te Žarko pamti reakcije svojeg strica „Zaboga, naši su bili tu da nagnoje zemlju za njegov cvijet!”. Njegov stric je smatrao idejom nehumanom te je spomenik shvaćao kao ruganje žrtvama. Puhovski se sjeća da je odrastao uz neprestano ruganje partizanskim spomenicima s izuzetkom Petrove gore i spomenika na groblju Mirogoj. Njegova obitelj nije podupirala podizanje apstraktnih spomenika.

U vezi nacionalnog pitanja u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, Žarko Puhovski kaže da je u obitelji bila određena napetost između njega i njegovog oca koji se s vremenom okretao više nacionalizmu. Pamti prvih ružnih priča iz tog perioda – da su Slovenci krivi za poplavu u Zagrebu jer nisu dobro napravili nasip, da Srbi uvijek varaju u nogometu i da im suci pomažu. Sjeća se da nakon odlaska Aleksandra Rankovića takvih priča je bilo više: “Ali nismo se bavili time je li riješeno nacionalno pitanje. To uopće... to da mi je netko rekao, ja bi se počeo smijati kao lud, mislim, kakvo pitanje? Tko je što pitao? Uopće to nije nitko razumio.”

Međutim, nacionalno pitanje postajalo je sve bitnije i bitnije u osamdesetima i devedesetima. Puhovski kao jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) pokušava ponuditi alternativu prema kojoj reformama se Jugoslavija bi mogla sačuvati, no za tu ideju nije bilo uvjeta.

Žarko Puhovski poručuje mladima da se ne plaše politizacije jer ono koje on naziva „politički idiotizam“ se može ukloniti samo političkom angažmanom novih ljudi s novim kvalitetama i kvalifikacijama.