Aldo Mijandrušić

* 1928

  • „I evo ti… nismo vidjeli nego dva kamiona, jer ostali još nisu bili stigli, i sa brda neka (?) nas je zakljanjala, poslje kad se počelo pucati, smo vidjeli da su tri kamioni i dva auta, jedan prvi i zadnji. Smo počeli pucat i ti ljudi su skakali sa kamiona doli, dal je uspio ko pobjeći ili nije, dal su bili odveženi ili zavezani, mi to ne znamo, kad najedanput, gore teeški mitraaljez puca, puca, Ja i komesar, i još trojca smo bili malo niže, i ovi koji su bili povrh nas, znači jedno 8, 9 njih, ne pucaju i kaže mi komesar: “Aldo, pogledaj zašto ne pucaju ovi gore”. Idem ja četveronoške, nema nikoga, okrene se, evo već su bili preko, preko te livade, više na drugu stranu, gdje je jedan potok. Nije bila visoka voda, ali je bila hladna, i pogledam gore, jer čujem da puca netko s brda, iznad nas, ma je bilo Nijemaca… vrag zna koliko! Možda stotinu, dve stotine ja ne znam, puno ih je bilo… I ja se pokliznem doli kod komesara i kažem: „Pogledajte komesaru, pogledajte dobro ko to puca.“ Trči, ali oni nisu nas primjetili. Tu su bile neke velike smrikve i ovi drugi, trojica koji su bili blizu nas, su se sakrili u smrikvu. Nijemci ih nisu primjetili. Da smo mi bili bliži oba dva, ovako sam samo ja, ali onda ne misliš, kažeš bježimo. Trčimo, nismo stigli do tog potoka jer je bio skroz na drugu stranu, i ja sam bio sa desne strane njega, a on je bi stariji, imao je 48 godina, najstariji je bio u bataljoni, ne samo u četi našoj. I ja sa lijevim okom vidim da je pao dole, samo čujem „AAAAA“, je pa na leđa dole, samo A je reka ništa više. Ja sam još nekoliko koraka, to pršti ona bijela zemlja suha, one liste (?) što smo bacali van, to sve dimi oko mene, ali sreća nije me pogodila, u kapot me je pogodila, je, ali u tijelo nije. Ja se bacim u taj potok. To je bilo dosta onih vrba, ja se bacim u potok i se zabijem ispod te vrbe i to je bilo, metar, metar i po sam bio unutra, ispod te vrbe i samo mi je bilo glava van vode, to drugo i puška i sve, sve je bilo u vodi. A znaš kako je to, to je živa voda, izvorska, i 12. marta kako je to hladno. Nijemci su tekli za ovim drugima jer su vidili, ovi su već bježali u šumu. I to je bio iz ove druge grupe komandir, Juričić Josip. On je bio u toj grupi koji su pobjegli a nisu nas obavijestili, oni su mislili “bježimo”, a mi nismo čuli. I on je tu dobio dva metka ispod kolena. Ali se zavuko u neku gustiš, i se sa nekin lišćem, ovi su pretekli u šumu, i ja san čuo, da neko viče na hrvatskom “Stani materinu ti tvoju!, Vraga!, Predaj se!“ I na jedanput više ne čujen da viče niko i kad smo se… Nijemci su tu bili circa možda do 11 sati, ja san… nisan više moga izdržati u vodi, kad sam čuo da se vračaju prema cesti ja san se izvuko iz te vode, sam popuzao nekoliko metara u šumu i onda poslje šume san iša na vrh...“

  • “Zadnji put u desetom mjesecu nisam spavao doma. Tata kaže: “Aldo spavaj ti doma, ja ću čuvati stražu, budi ti bez brige. Psi neće lajati nego na neprijatelja, na Nijemce i Fašiste.” I kaže: “Ako su naši psi neće lajat.” I to je istinito da je to bilo tako. Kažem: “Tata, bolje da ja idem.” Sam večera, sam se okupao, su mi zagrijali vodu z neke golide, znaš kako su bile, jer nije bilo kupatila. Sam se oprao, i kaže: “Da bar malo spavaš… od kad nisi spavao na krevetu?” Ja se ne sjećam kada sam spavao doma… I ja sam iša spat, i u neko doba ujutro, nisam se svuko, samo sam cipele izuo, sam se legao u krevet, ali nisam se svuko nego samo izuo cipele jer sam ima onaj engleski automat i njega sam drža pored sebe, bio sam š njin u rukama i spavao I tada psi su lajali, su mene probudili. Ja sam bio vani i čujem po cesti, možda 300 metara niti ne od kuće, da neka vojska ide jer je puno nogi ima, tako mi je reka. Nisam se ne veza, samo sam hitio te cipele, jer sam izletio van, a otac ide tamo di san leža. Je reka jedno 10, 15 minuta, nisu odmah došli, prije su bili sigurni, da nema nikog po selu, razumiš. I onda lupaju na vrata. Najprije, svima su lupali na vrata. Ali najprije su mojoj. Se probudi i pita odmah za mene, fašista neki, ne Brljafa, Brljafa je bia iza njega, kaže “Aldo?” “Ma kakav Aldo, ne znan ja di je on.” I kaže Brljafa: “Kako ne, kad ti je sin u 10 sati doša doma?!” Pazi, a ja jesam doša u 10 sati doma. Znači da je neko…” “…u selu.” “Ne vjerujem da je sa sela, jer nije bio ko, sa sela smo ostali jedan od tega pokojnega Ruda zrman, njegov brat, jedan smo išli zajedno u partizane s njin, mlađi, ali stariji je bio boležljiv, on nije iša u partizane… Dobro radio je on na terenu, ali nije išao u partizane… I Zgrablić Franjo, on je bio ’15-to godište, on je bio odbornik, on nije sigurno. I Vlahović Poldo i Bepo, dva brata, jedan je bio invalid, on je jedva uvijek sa štapovima iša. Poldo je bio u svakoj akciji dok nisan ja iša u partizane, poslje ne znam, ali su nastavili dalje, on je u svakoj akciji učestvovao, 20 godina je bio stariji od mene, ali je u svakoj akciji učestovao što smo organizirali. I po noći i uvijek je bio s nama. Prema tome, sa sela nije nitko sigurno. To je taj Brljafa sigurno, jer su mene… a ne znam…”

  • “Četiri, pet puta su me tražili, a otac je govorio uvijek isto, da on ne zna, od kad su tu Nijemci, da on nikad više ne zna za mene. A vraga ne zna, kad me on vidio, kad je doša iz te bolnice, me vidio sto puta i smo ga pratili na svakom koraku. Ali, ovi su ipak jer su bili svaki put. Prvi put je bilo puno Nijemaca, to je bilo u prvom mjesecu iza Nove godine, kad su mi uhvatili tega rođaka i njegovu sestru uzeli u logor. Onda je bilo puno Nijemaca, bilo je mješano, ali poslje su bili samo fašisti i samo dva Nijemca, koji su s ocem razgovarali. S ocen nismo bili završili da je on municifir (?) do desetog mjeseca taj dan da se to desilo. I uz to krali su, uzeli su nešto vina i pršuta su pouzimali, i špeha i to. Samo je jedan materi, ona nije razumijela talijanski, ali taj joj je reka na talijanski da je bacio jednu vreću brašna i je neku deku bacio s kreveta na tu vreću. I je diga i pokazao da je ta vreća tu. Ona ne govori talijanski, on je vjerovatno bia negdje iz Italije, joj je pokazao, a Franjo, joj je dao jenu s kundakom po leđima, materi. A nona, je sjedila u kuhinji, smo imali veliku kuhinju, cca. 3 puta koliko je taj prostor tu. Njoj je veziva tu crvenu maramu i izvadio konop iz ruksaka i kaže to je bilo namjenjeno da me zavjesi na murvu. I joj je veziva tu maramu. “Ti si”, kaže, “komunista ko i tvoj unuk. Tvoj unuk Aldo.” I kaže: “Neka izađe iz kuće, ili ću kuću zapalit.” I ona mu, opet ću ponoviti, rekla: “Franjo, ja iz kuće ne idem. Ja san došla u tu familiju, jer kuća je velika, ja sam došla u tu kuću 24-ta, kada sam se udala za pokojnega muža. Ja ne idem. Ako ćeš zapaliti kuću, zapali ju, ali ćeš imati na duši jednu staricu od 95 godina.”

  • Celé nahrávky
  • 1

    Pazin, 09.09.2015

    (audio)
    délka: 
    nahrávka pořízena v rámci projektu Testimonies of Istrian survivors
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

Četiri, pet puta su me tražili, a otac je govorio uvijek isto, da on ne zna...

Aldo Mijandrušić
Aldo Mijandrušić
zdroj: Pamět národa - Archiv

Aldo Mijandrušić rođen je 1928. godine u selu Mandalenčići, koje je danas u sastavu Općine Gračišće. Otac Josip i majka Franica (rođ. Bursić) bavili su se poljoprivredom, te su imali još osmero djece. U vrijeme Italije njihovo prezime glasilo je Miandrussi. U rat je ušao sa samo šesnaest godina pristupivši odredu  „Učka“. Iz Pazina se preselio u Maribor, u 43. diviziju. Budući da je u dobi od 16 godina još bio maloljetan, poslan je u Labin, u policiju. Sudjelovao je u otporu Omladinske organizacije, koju su 1943. osnovali Rudi Mijandrušić Rudi i Viktor Zgrablić. Pripomogao je NOP-u time što je kao poznavatelj hrvatskog jezika obavljao dužnost prevoditelja. U veljači 1944. godine bio je po cijeloj Istri: Barban, Kopar, Bujština... U listopadu iste godine bio je na Labinštini. Njegov brat, Lojzo (rođ. 1929), koji je također sudjelovao u otporu, zarobljen je od strane Njemaca ‚43. Odveden je u Pazin, a iz Pazina u Trst. Brat mu je poginuo početkom svibnja 1945. U rujnu 1944. Žminj, Barban, Labin i Šumber bili su opkoljeni. Mijandrušić je držao stražu u Boljunu, sa zvonika. Iz Boljuna krenuo je prema Hrstenici, prema Nijemcima, koji su se nakon nekoliko dana povukli, te ga opet okupirali. Kraj rata dočekuje u Pazinu, sudjelujući  u posljednjim okršajima za oslobođenje Istre. Nakon rata ostaje u  vojnoj službi, a jedno od zaduženja koje je obavljao bilo je čuvanje ratnih zarobljenika. Svjedok je  eksplozije u raškom rudniku velike tragedije koja je zadesila Rašu 1949. godine.  Ističe kako su većinom Labinjani poginuli, no među njima je bio i mali broj Nijemaca. Zaposljenje je stekao u Labinu 1947. godine, na položaju zamjenika komandira.  Premješten je u Rašu 1950. gdje je ostao do 1951.  kada odlučuje napustiti policiju zbog neslaganja s tadašnjom politikom iste. Nakon dužeg vremena čekanja da napusti policiju, 31. srpnja 1959. je otpušten. Novo zaposljenje dobiva u kolovozu iste godine u brodogradilištu  Uljanik u kolovozu te na tom mjestu ostaje do odlaska u mirovinu.