Milan Krbavac

* 1925

  • "E kad je bilo oslobođenje, mama moja, kako su nam Amerikanci bacali čokolade, cigaret, svega, Camel, ma sve i svašta su bacali. Njemci su počeli bježati, prišli su Amerikanci sa tri mala cara armata i počeli su pucati po polju prema Njemcima, ma su bježali... Mi smo prvo pronašli napuštenu ssovsku kuhinju gdje se kuhao kupus, ma smo počistili kazane. Amerikanci su došli i više nam nisu dali jesti, jer su mnogi umrli od prenajedanja, nisu dugo jeli i želudac im je puknuo. Njemci su nas tri dana vodili ispred fronte. Kako su izgledali zadnji dani u logoru? – Isto su nas držali, ni bolje ni gore. Bio je jedan Talijan s nama koji je govorio coraggio ragazzi, dajte si kuraja dečki, čuje se kako topovi pucaju, bit ćemo oslobođeni. Znači bilo je i Taliajna? – Sve nacije osim Amerikanaca i Engleza, Poljaci, Rusi, Čehoslovaki, Talijani, Hrvati, Grci, Svi. Kakvi su bili odnosi među logorašima? – Sirota ja, sirot ti, jednako smo bili. Skupljali smo se s Rusima, predikali, s Čehoslovakima, njihov je jezik ko napo hrvatski. Samo su Ungari bili sebični sebični sebični. Ungar tudum tudum mađaro..."

  • “Čistoća prva, a velika velika strogost, gladi nije falilo. Jedan put dnevno dobivali smo pinku kruha koji smo djelili na osam, nekad deset ljudi. – Sve to za jesti cjeli dan? – Od 6 do 6 osam dana tjedno. – Da li ste imali prava na lječničku pomoć? – A imali su neki ali su drugo jutro bili trdi... Prije crknuti nego ići lječniku... Nije tamo bilo lječenja... A šta kad ništa ne znate... Tamo je bilo... Samo bi gledali kad smo pasivali po putu da bi uzeo malo zelene trave na proljeće da pojedeš. –Tko vas je čuvao? – A nas je čuvao Tot odred, obični vojnici a Ssovci su nas vodili sa psima vučjacima. –Da li su nekog maltretirali i tukli? – A tukli... Oni kad su počeli tući nisu finili dok ga nisu ubili, nema kod njih labavo. Dvojica su pobjegli kroz kanalizaciju, dva Poljaka, uspijeli su se probiti, odmah suu ih uhvatili SSovci sa psima, doveli su ih u logor, znate što je vrba? Stablo, staviloi su konop i objesili su ih, a mi smo morali hodati u krug dva puta, da će i nas tako ako pobjegnemo... Duše mi to je istina! ”

  • "Kada smo došli tamo, prvo su nas ošišali, sve na golo, cijelo tijelo, sve ošišali. Pa u drugu sobu, je bila jedna vaška, velika kada dezinfentante, klor i sve to, ča ja znam, onda si mora pojti ovako, da ti se u kadi cijelo tjelo, a pojedini ki su imali straha da će se utopit, je skoči unutra i priša vanka bez da se umoči glavu. Ga je zva Njemac, dođi vamo, dođi vamo, okrenuo mu je leđa prema kadi, uhvatio ga i nazad u kadu i unutra, ma je sta unutra, se skrpeljia i iša van. Išli smo dalje. Va treću sobu, tamo smo dobili jednu košulju, jedne hlače, one plave, to se vidjelo na televiziji, i broj. Ja sam ima broj 330630 i dragi moji va baraku. A u baraki niš, jesti ti ni da niko, tu sjedni i niš. Tu su bile, Rusi su zvali kojke, dva pa dva pa dva, šest od njih, tako da u baraku more stati više ljudi. Za to su oni delali. I na 15. 08.Vela Sveta Marija su saznali Englezi da se tvornica drži s logorom i su bombardirali. I nisu oštetili logor, samo su od velikog pritiska letili komadi kamenja na baraku. Ovakav kamen bi probio i vraga. I tako lepe, tu smo bili do 5.09. Opet pred barakom je bio apel, prebrojavanje, svako jutro i svaku večer."

  • Celé nahrávky
  • 1

    Selo Bregi, 26.04.2007

    ()
    délka: 
    nahrávka pořízena v rámci projektu Testimonies of Istrian survivors
Celé nahrávky jsou k dispozici pouze pro přihlášené uživatele.

Gledali smo kako ih vješaju

Krbavac Milan rođen je 4 . kolovoza 1925. u selu Brigi, u središnjoj Istri. Sjeća se teškog života istarskog seljaka pod fašističkom Italijom pogotovo poreza na svinje i pršute. Unovačen je u talijansku vojsku, gdje je radio kao kuhar. Kada je pala Italija vraća se kući. Pridružuje se partizanima, ali zbog teške bolesti vraća se kući na oporavak. Godine 1944. nacisti ga hapse te završava u Buchenwaldu, a njegov otac na obližnjem seoskom gospodarstvu kao sluga. Nakon šišanja i dezinfekcije dobiva odjeću i broj te postaje logoraš. Šalju ga u logor Leo gdje radi u podzemnim halama u kojima će se izrađivati djelove za avione. Svjedoči o teškim uvjetima i vječitom kažnjavanju. Bez hrane i liječnika, vječito gladan. Na proljeće s ostalim logorašima jede mladu travu. Prisustvuje mnogim kažnjavanjima i vješanjima bjegunaca. Kraj rata dočekuje u maršu smrti. Živo se sjeća kako je s ostalim logorašima pronašao napuštenu nacističku kuhinju gdje kao i mnogi utažuje svoju glad. Amerikanci ga oslobađaju 1. Svibnja 1945. Vraćaju ga u logor Dora na lječenje jer je imao 38 kilograma. Vratio se preko Trsta kući na veliko iznanađenje roditelja, budući da su mislili da je mrtav. Godinama nakon toga ima problema s leđima zbog teških uvjeta provedenih u logoru. Nakon rata sudjeluje na izgradnji lokalne pruge gdje radi kao brijač. Ženi se i vraća na obiteljsko gospodarstvo gdje i danas živi.