Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Vladimir Balaić (* 1928)

• rođen 1928. u Brezničkom Humu

• tijekom djetinjstva često se selio iz grada u grad

• 1943. priključuje se partizanima

• komesar čete tijekom rata

• teško ranjen kod Pitomače 1945.

• član Jugoslavenske ratne mornarice

• zapovjednik veze na Brijunima (ljetna rezidencija predsjednika Tita)

Vladimir Balaić rođen je 20.04.1928. godine u Brezničkom Humu. Njegov se otac zvao Mijo i bio je šumarski inženjer, a majka se znala Anka i bila je učiteljica. Imao je stariju sestru i mlađeg brata. U Vrbovskom su živjeli u školskoj zgradi zahvaljujući majčinom poslu, što je njoj samoj olakšavalo brigu o vlastitoj djeci. Oca su rijetko viđali jer je zbog posla često putovao.  Osnovnu školu je završio u Vrbovskom. Gimnaziju je počeo polaziti u Ogulinu no tad se obitelj preselila u Slatinu, a nakon toga u Viroviticu. S 15 godina, preciznije 22.05.1943. godine, zajedno s jednim prijateljem se priključio partizanima na Bilogori gdje je bio smješten jedan dio 16. brigade. Odmah je bio primljen u drugu četu drugog bataljona 16. brigade. Mješavina raznih osjećaja, ponašanje ljudi i opće stanje stvari djelovalo na njegovu odluku o priključenju u partizane. Njegovi roditelji iako su radili u državnoj službi NDH nisu osudili njegov odlazak u partizane. Ne zna se jesu li njegova obitelj imala problema s državnim vlastima nakon njegovog odlaska.

Kad se priključio partizanima nije prošao nikakvu vojnu obuku, samo je dobio pušku koju je naučio koristiti u borbi. Njegov bataljon je u drugoj polovici 1943. godine oslobodio Lepoglavu. Na putu prema Lepoglavi prolazili su kroz Breznički Hum i Varaždin. Na neki veći otpor nisu nailazili na tom putu. U Lepoglavi su naišli na otpor ustaša, ali su taj otpor vrlo brzo svladali. Dio oslobođenih zatvorenika pridružio se njegovoj četi, a dio je otišao svojim kućama. Nakon oslobađanja Lepoglave Balaićeva četa krenula ne prema Sloveniji. Sudjelovao je u bitki za Varaždin 1944. godine. Nakon dvije godine, sa svojih 17 godina, postao je komesar čete. Najviše je bojao za vrijeme bitke kod Pitomače 1945. godine u kojoj je teško stradao. Za vrijeme te bitke pored njega je pala bomba i teško ozlijedila njegove ruke, noge i prsa. Brzo je bio smješten u ambulantu koja je pratila bataljon. Proveo je dva sata na operacijskom stolu. Nakon što je bitka završila jedan kamion je pokupio ozlijeđene i prevezao ih u vagon koji ih je zatim prebacio u vojnu bolnicu u Osijek. Njegova se četa nije nikada borila protiv crne legije. Smatra da je bilo gore boriti se protiv ustaša nego protiv Nijemaca.

Kraj rata je dočekao u vojnoj bolnici u Osijeku, nakon čega se javio u aktivnu vojnu službu. Nakon izlaska iz bolnice završio je sedmi razred gimnazije, nakon čega se seli u Slatinu a zatim u Viroviticu gdje završava gimnazijsko obrazovanje.

Vladimir svjedoči da je njegov bataljon uvijek bio dobro smješten. Zime za njih nisu bile okrutne, a higijenu su uspijevali održavati jer su uvijek bili smješteni u selima. Jednom prilikom dok su zimu provodili na Žumberku bili su smješteni u kući u kojoj je rođen zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. U njegovom bataljonu bilo je i žena koje su radile kao bolničarke. Nakon rata kratko vrijeme je proveo u vojnom odsjeku u komitetu jer je odlučio pridružiti se Vojnoj pomorskoj akademiji u Divuljama. Zbog napuštanja vojske imao je problema prilikom dobivanja dokumenata koji su mu trebali za priključenje pomorskoj akademiji, što se naposljetku uspješno riješilo. Službu je vršio na torpednim čamcima, nakon čega je otišao u školu veze koja se nalazila u Lovranu, zatim na brod, pa na Brijune i na kraju na graničare. Na Brijunima je bio komandir vojne veze u tvrđavi. Dok je boravio na Brijunima često je znao naići na Josipa Broza Tita i Jovanku. Sedamdesete godine proveo je na graničnom brodu 137, koji je bio nagrađivan nekoliko puta. Graničari su bili vezani u Puli, Poreču, Umagu i Kopru. S brodom 137 patrolirao je duž sjevernog Jadrana i pazio da strani brodovi poštuju Međunarodno pomorsko pravo. Ulovio je desetak talijanskih ribarica, koje su prema proceduri odvođene u luku gdje je lučka kapetanija donosila kazne.

Vladimir Balaić ostao je na graničarima do mirovine u koju je otišao 1980. godine.