Následující text není historickou studií. Jedná se o převyprávění pamětníkových životních osudů na základě jeho vzpomínek zaznamenaných v rozhovoru. Vyprávění zpracovali externí spolupracovníci Paměti národa. V některých případech jsou při zpracování medailonu využity materiály zpřístupněné Archivem bezpečnostních složek (ABS), Státními okresními archivy (SOA), Národním archivem (NA), či jinými institucemi. Užíváme je pouze jako doplněk pamětníkova svědectví. Citované strany svazků jsou uloženy v sekci Dodatečné materiály.

Pokud máte k textu připomínky nebo jej chcete doplnit, kontaktujte prosím šéfredaktora Paměti národa. (michal.smid@ustrcr.cz)

Sanja Tabaković (* 1950)

• rođena je 31.03.1950

• majčina obitelj je prošla kroz teško iskustvo tijekom Drugog svjetskog rata

• pohađala židovski vrtić

• završila osnovnu i srednju školu te studij prava u Zagrebu

• zaposlila se kao sutkinja Prvostupanjskog prekršajnog suda

• zaposlila se kao sutkinja Visokog prekršajnog suda

• uključuje se u upravljačka tijela Židovske općine Zagreb

• postala je predsjednica Vijeća nacionalnih manjina Republike Hrvatske

• bila je članica Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac

• osnivačica je i voditeljica Šoa akademije od 2012.

• izabrana je za predstavnicu Židovske nacionalne manjine u Skupštini grada Zagreba

Sanja Zoričić Tabaković rođena je 31. ožujka 1950. u Zagrebu. Studirala je pravo i cijeli radni vijek radila je kao sutkinja, prvo na Prvostupanjskom prekršajnom, a zatim na Visokom prekršajnom sudu. Iako je njezina obitelj živjela u Zagrebu, otac joj potječe iz Šibenika, iz obitelji trgovca koji je imao četvero djece. Zbog lošeg poslovanja te nedostatka novca, otac mu rano odlazi u Ameriku, odakle je cijeli život slao novac svojoj supruzi i djeci, kako bi sačuvali kuću i dućan koji se u njoj nalazio. Očeva obitelj bila je hrvatskog podrijetla. S druge strane, Sanjina majka rođena je u Osijeku, ali se majka već kao mala doselila u Zagreb, gdje je živjela s roditeljima i dvije sestre. Otac joj je bio graditelj, imao je svoje poduzeće zajedno s partnerom. Imala je dvije sestre, stariju Jelku i mlađu Esteru. Majka im je bila kćer rabina i odgojena je u vrlo ortodoksnoj židovskoj obitelji. Tako je i Sanjina majka Vera odgojena kao ortodoksna Židovka, a i ostatak obitelji je živio prema pravilima židovstva – hranili su se košer, slavili blagdane te odlazili u sinagogu. Iako su joj oboje roditelja spadali u srednju građansku klasu, Sanja opisuje da su joj je otac, zbog odlaska oca te financijskih poteškoća, živio puno težim životom kao dijete, dok majčin život i odrastanje u Zagrebu opisuje kao vrlo veselo i bezbrižno. Kako je mnogo s njima razgovarala i bila vrlo zainteresirana za njihove priče i živote i prije njezinog rođenja, mnoge ih poznaje te za mnoge ima osjećaj kao da su njezine, kao da ih je i sama preživjela.

Majka joj je imala brojne prijatelje, kao i njezini roditelji te su se često družili i odlazili na zabave. Priča i anegdota s tih zabava bilo je mnogo, a pokazuje da je zaista život mladih u vrijeme prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu bio pun sadržaja, veseo i donekle berbrižan. Sanjina majka Vera cijeli život bila je aktivna u židovskom sportskom društvu Makabi. Bavila se natjecateljskom gimnastikom te je sve svoje slobodno vrijeme provodila u klubu. Sportski duh, izdržljivost i dobra fizička kondicija, koju je stekla tijekom aktivnog bavljenja sportom, kasnije joj je mnogo pomogla.

Nakon pripojenja Austrije Trećem Reichu, brojni tamošnji Židovi, posebno oni koji su imali rodbinu u Zagrebu, pobjegli su pred opasnošću k njima. Sanja ističe da ih je bilo oko 5000 u Zagrebu tada. Tako su i dvije rođakinje njezine mame došle te, kako nisu imale gdje, sklonile su se k njima i provele neko vrijeme s obitelji njezine majke. Sanja smatra da je to trebao biti znak i njezinoj baki i djedu, pa i majci i ostalim Židovima, da se nešto sprema i da će se uskoro i sami naći u opasnosti. Međutim, kada je pitala majku jesu li nešto očekivali, ona joj je odgovorila da ona nije, da je bila premlada i imala drugačije interese u to vrijeme. Također, ni baka i djed, unatoč tome što su kod kuće govorili njemačkim jezikom te redovno slušali radio, čak i Hitlerove govore, ništa nisu predosjećali. Čak i da jesu, Sanja smatra, da ne bi mogli mnogo učiniti jer nisu bili dovoljno bogati da bi prodali imovinu i s tim novcem negdje pobjegli.

Jelka, starija sestra njezine mame, u to vrijeme je studirala te radila u banci i imala je veliki krug prijatelja i poznanika. Kako je i sama bila lijevo orijentirana, vrlo brzo je pristupila SKOJ-u (Savez komunističke omladine Jugoslavije) te se aktivirala u njihovim aktivnostima. Uskoro je i Veru, mlađu sestru uvela u politiku te je i sama sudjelovala na sastancima i akcijama SKOJ-a. Tijekom jednog takvog sastanka, dogodila se racija te je ona uhićena i odvedena u zatvor. Tada joj je pomogao muž mamine sestre, koji je bio načelnik zagrebačke policije. On je naredio da ju se pusti iz zatvora te je izbrisao njezino ime s lista uhićenih. Kasnije će se pokazati da joj je time spasio život jer su nakon uspostave NDH liste ranije uhićenih protivnika režima služile kako bi te osobe među prvima bile odvedene u logore i ubijene.

Kada je počeo rat, 1941. godine, trener Makabija, osoba koja ga je dugi niz godina uspješno vodila, koja je bila bliska židovskoj zajednici te primala dobru plaću od židovskog vlasnika, bila je jedna od prvih koja je obukla ustašku uniformu te se priključila vojsci. To je bio jedan od prvih šokova za obitelj Sanjine majke. Zatim su u rujnu 1941., izbačeni iz svog stana u Masarykovoj ulici i to bez stvari. Smjestili su se kod rodbine, koja im je vrlo brzo uspjela nabaviti lažne dokumente kako bi napustili zemlju. I nakon toga, obitelj Schwabenitz se raspala. Najstarija kćer Jelka otišla je odmah u partizane i vrlo brzo poginula. Vera je otišla k teti u Beograd te je aktivno tražila vezu da se priključi partizanima. Majka i otac su s najmlađom kćeri Esterom otišli u Italiju, gdje su proveli cijelo vrijeme rata, i skrivali se u jednom samostanu. Vera se nekoliko puta do odlaska u partizane, vraćala u Zagreb, iako je to za nju bilo jako opasno. No, kako su i njezini roditelji i ona sama, imali brojne prijatelje, uvijek je nailazila na pomoć. Prvo se sakrila kod obitelji Belićm čija kći je bila njezina prijateljica. Roditelji su se odmah pristali primiti kod sebe u kuću, iako je kod njih boravila i jedna njemačka telefonistica. Obitelj je znala tko je Vera i zašto se skriva, no svejedno su joj bez razmišljanja odlučili pomoći. Nakon rata, majka i kćer Belić proglašene su na inicijativu Vere Zoričić Pravednicama među narodima. Drugi put, Vera se skrivala kod obitelji Sirovatka kod gospođe koja je bila dobra prijateljica njezine mame, a s čijom se djecom i Vera kao dijete družila. Zatekla je kod kuće majku i kćer i one su je bez problema primile i otvorile joj vrata svojeg doma. Međutim, Vlado, sin obitelji Sirovatka, bio je u ustašama i bio je upravitelj jednog od najstrašnijih zatvora u Zagrebu. On je došao kući i tamo je zatekao Veru te ju zamalo predao vlastima. Na moljenje i plakanje majke i sestre, pristao je ne prijaviti ju, no ona je odmah morala otići. Pomogao joj je i direktor Vrtlarije Jankomir Petranović, koji joj je nabavio propusnicu za cijelu Hrvatsku, no koju iz straha, nikad nije iskoristila. Kasnije, otišla je k tetki i tetku u Caprag, kod Siska, a zatim su svi skupa došli na Primorje, otkud je Vera konačno otišla u partizane.

Cijelo vrijeme rata u partizanima je provela na području Gorskog Kotara i Like. Na početku, radila je kao bolničarka u partizanskoj bolnici u Drežnici. Unatoč trudu i predanosti te dva odlična liječnika koja su tamo djelovala, mnogo ljudi je u bolnici umiralo svakodnevno, često i u teškim mukama. Vera je brinula o njima, o tome da se umrli propisno sahrane, a vodila je i popis umrlih u bolnici. Međutim, nakon godine dana, taj posao joj je bio psihički prezatjevan te je tražila da ju se premjesti u partizansku jedinicu, što je i učinjeno. Tamo joj je bilo puno teže, ali psihički je te zadatke bolje podnosila. Iako je djelovala u vrlo teškim uvjetima i mnogo puta bila u životnoj opasnosti, Vera je dane u partizanima zapamtila kao lijepe, čak i vesele, te je s brojnim ljudima koji su preživjeli bila prijateljica do kraja života.

Nakon rata, svi su se vratili u Zagreb, i na početku, dosta teško živjeli. Uskoro je majka odlučila da se želi preseliti u Izrael, a otac ju je slijedio. Kćeri su ostale u Zagrebu, no nakon nekoliko godina, i mlađa Estera se preselila u Izrael kako bi pomogla roditeljima, kasnije se tamo udala i s mužem i djecom preselila u Kanadu. Vera je ostala u Zagrebu, radila je u Ministarstvu turizma i ubrzo nakon povratka iz partizana upoznala i budućeg muža, za kojeg se udala kad su joj roditelji odselili u Izrael. Sanja se sjeća svog djetinstva kao vrlo lijepog i ugodnog, bez nekih briga i problema. Išla je u židovski vrtić, a zatim, kad je krenula u školu, popodneva je provodila u Židovskoj općini. Nakon djedove smrti, baka se vratila u Zagreb te živjela sa Sanjom i njezinim roditeljima. Tvrdi da je sve do 1990-ih politika nije zanimala, da je tek uoči početka rata počela pratiti što se u toj sferi događa. Studirala je pravo i iz tog perioda pamti događaje oko Hrvatskog proljeća, koje pamti po tome da se tada prvi put suočila s nacionalizmom u Jugoslaviji, koji joj je do tada bio posve nepoznat. Vjerovala je u bratstvo i jedinstvo te u to da je Jugoslavija uspješno riješila nacionalno pitanje. Općenito je smatrala da je Jugoslavija uspješna država, u kojoj su ljudi dobro i mirno živjeli te gdje su imali sigurnost, što joj je bilo važno. Međutim, 1989. naslutila je rat te se bojala za sigurnost svoje obitelji. S mužem je već dogovorila da napuste zemlju i presele se u Izrael. Međutim, na kraju su, na nagovor muževih roditelja koje nisu mogli ostaviti, ostali. Poduprla je uvođenje višestranačja u Hrvatskoj te nezavisnos zemlje, no ubrzo je shvatila da ta zemlja ide u pogrešnom smjeru. Najviše je tada zamjerala odricanje Hrvatske od baštine Narodnooslobodilačke borbe i antifašizma, za koje smatra da moraju biti temelj države i ponos njezinih građana. Kako je tada bila na poziciji sutkinje na Visokom prekršajnom sudu, Sanja je svjedočila otpuštanjima brojnih sudaca samo zato što su bili srpske nacionalnosti. Među njima je bila i njezina najbolja prijateljica. Tada nije ništa mogla učiniti, no kasnije će se, sve do umirovljenja, zauzimati za njihovu rehabilitaciju. Postala je predsjednica Vijeća nacionalnih manjina, i s te pozicije je u Saboru pokrenula inicijativu da se te suce rehabilitira. Nažalost, za to nikad nije dobila podršku. U to vrijeme, postala je aktivna i u vodstvu Židovske općine Zagreb, u sklopu koje je počela provoditi i edukativne programe za mlade. Motivacija joj je bila kada je čula da grupa učenika od 12 godina iz Zagreba ne zna tko su Židovi. Prvo su provodili seminare na temu Holokausta i Židova, a 2012. su oni formalizirani te je stvorena Šoa akademija, koju Sanja i dalje vodi. Osim toga, dugo je bila u Savjetu Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, što sama opisuje kao neuspješan period svog rada, odnosno rada svih njih u Savjetu jer smatra da se oko pitanja Jasenovca gotovo ništa nije postiglo. Također, izabrana je predstavnica židovske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu, te se zalaže za prava Židova i radi na poboljšanju atmosfere i položaja nacionalnih manjina općenito. No, zbog vrlo malog broja Židova u zajednici, kao i zbog izostanka podrške od strane države, smatra da budućnost židovske zajednice u Zagrebu, kao ni u Hrvatskoj nije svijetla. Za kraj, mladima je poručila da na sve gledaju kritički i da reagiraju kada vide nepravdu, da ne budu promatrači. Jer su upravo pasivni promatrači doveli do toga da se Holokaust dogodi na način na koji se dogodio. Kako bi spriječili da se ponovi, trebamo mlade koji su kritični, hrabri, pošteni i aktivni građani.